Bajram, Božić, Nova Godina, Stara Godina, Drugi Božić, sve praznik do praznika...
Baklava, tulumba, hurmašica, piletina, puretina, janjetina, teletina, riba, salata, a tek pića...
Za antialkoholičarae: fanta, kola, od narandže od šipka, grejfruta, mandarine, zove i ko zna kojih još poznatih i nepoznatih biljaka i ne biljaka...
Za alkoholičare: Viski, konjak, štok, loza, piva, tamna i svijetla, vino bijelo i crno, votka, džin,...
Pretjerati ili ne- pitanje je sad.
E, moj Hamlete...
Kakvu nam dilemu ostavi...

Ne bih da se petljam, može li ko disati?
 

On je zalizan k'o Al Kapone. Nosi odijela od rahmetli Armanija. Njegove kretnje su sračunate. On misli da je ugledan. On je sudija i dijeli pravdu. On misli da je nedodirljiv. On je zabavan, ali samom sebi. Njegove riječi su probrane. Njegov ego, kao Himalaji. On misli da je sretan. On misli da je pametan, jer je završio školu . On misli da je iznad svega. On sebe voli. On je u sistemu. Bosanskom i Herecegovačkom. A taj sistem daje imunitet. Iza njega se najlakše skriti. On se krije iza njega. On voli svoje kolege. Njegove kolege ga ne vole, ali ga više vole od nekoga ko nije njihov kolega. Oni su mreža i oni sebe štite.

Njegovo ime je Adamović. Vlado Adamović. On je negativac. On je nasilu htio ljubiti djevojku od 18. godina, u cvjećari gdje je radila. On je na silu poljubio. Ona se protivila tome. On ima 50 godina. Ona ga je prijavila. I neka je. Ali Vladine kolege ne vole nju. Jer ona nije njihova kolegica. Pa su ga na sudu oslobodili. Oni su rekli da joj on nije bio nadređeni. Samo ako si nadređeni ne smiješ na silu ljubiti i seksualno uznemiravati. To je sistem. Bosanski i Hercegovački. On, kako njegove kolege kažu, nije kriv. Jer nije bio nadređeni. On je vreaćen na posao. Ona je ostala bez posla. On će imati platu od 5.000 KM. Ona će imati toliko problema i trauma.

Ne bih da se petljam, kako li bi Vlado sudio nekome da je neko na silu ljubio njegovu kćerku, a nije joj bio nadređeni. Vlado to nikada nije rekao, niti će reći. Zato treba Vladi reći, Vlado ne krij se iza imuniteta. A reći će mu to ljudi. Ne u lice jer on nije spreman na suočavanje ako nije iznad situacije. Ali mu treba reći i svima njima. U utorak ispred suda u Sarajevu, tačno u 12 sati. Recite mu da djevojčice, djevojke, žene niko ne smije ljubiti i seksualno uznemiravati. Niko, pa ni Adamović, Vlado Adamović - negativac.   Evo- http://efm.ba/portal/?p=1245
       

- Nek' smo mi živi i zdravi  i daleko nam kuća bila od nas samih - kaže mi Dževdo, dečko s osmjehom starca, s frizurom Robinzona Krusoa, sa zuboboljom koja ga danima muči, sa cipelama za broj većim.
- Oho, kakva je to kritika na nas same - pitam ja dok gledam u  kikiriki koji držim u ruci. Razmišljam ko ga je zasadio, koliko mu je trebalo da izraste, da da svoj plod, da ga se obere, isprži, upakuje... Ko li ga je zaljevao, šta je razmišljao dok je taj neko to radio? Čemu li taj kikiriki svjedoči? Možda je onaj što je uzgajao kikiriki baš u to vrijeme dobio dijete, ili mu je dijete završilo srednju školu, jedva. Možda je nekada on imao bliski susret s lavom i ima ožiljak na licu od tog susreta. Možda ima pregrš problema i sve svoje frustracije liječi uzgajajući kikiriki. Možda je uzgajatelj bijelac, za kojeg crnci rade. I njegovi su možda predaci kupovali i prodavali robove. On je sada demokratičniji, ali i dalje crnci rade za njega, za male pare. O čemu su razmišljali oni koji su pržili kikiriki, kakve li su njihove sudbine. Ili oni što su ga pakovali pa na pakovanje utiskali datum proizvodnje? Na mom kikirikiju piše: datum pakovanja 21. 10.2007. godine. Šta li svim tim ljudima znači taj datum? Kakve priče se kriju iza toga? Je li im se nešto važno desilo tog dana?
- Pa bolan prodaju nam ulje iz robnih rezervi koje još nije ni proizvedeno - kaže Dževdo.
- Kako se može prodavati nešto što nije proizvedeno - zbunjen sam.
- Pa eto piše ulje iz robnih rezervi a markica: godina proizvodnje 2008. zemlja porijekla Čehoslovačka. Zemlja koje nema, datum koji se nije desio. E, daleko nam kuća bila od nas samih - razočaran je Dževdo.
Ne bih da se petljam, baš me zanima kakve priče će se kriti iza datuma proizvodnje ulja. Samo treba sačekati datum. Strpljivi smo mi, Hercegovci i Bosanci. Zar nismo?       

Njegove ruke su grube. Prsti debeli. Šake ubojite. Njegov osmjeh je škrt, a bijes lebdi oko njega. Nije ga mazilo u životu, pa je tako i izgledao - grubo. I ostao je bez posla, i bez žene, i bez smisla, i bez volje...Ali uvijek je imao dovoljno cigara. I previše. Tako sam ga zapamtio kada sam ga vidio posljednji put.
Sreo sam ga nedavno,  nenamjerno,  u njegovom restoranu, zatekao ga u kuhinji, kako gnječi krompir za pire. Nisam mogao vjerovati. Ruke su mu i dalje grube. Prsti debeli. Ni osmijeh se nije promijenio, a i bjes je na svom mjestu.
- Kako?- pitao sam zbunjeno, a pod tim pitanjem tražio sam odgovor na sve.
- Bio sam sirotinja. I skupim nešto para i kupim krompir. Pomislim da sirotinja samo krompir može guliti i nikoga više. I gulim ja da bjes smirim. I bjes raste pa počnem krompir gnječiti, strastveno, fanatično...Bacim malo paprike da da krvavu boju, malo soli, vegete...Naiđe komšinica, zagrabi prstom  ostatke moga bijesa i kaže: Fantastično! Nikad boljeg pirea.  I te riječi  se mahalom k'o eho  širile. Dolazili ljudi probali moj gnjev, i ostavljali pare...I pomislim da ja to  stavim u sistem. I dođoh do restorana - priča mi on.
- Fascinantno - kažem bez daha i nastavim:
- Kako sada ide?
- Popustilo me malo bjesnilo. A vidim sve više konkurencije. Na primjer, moji uposlenici me mrko gledaju i s velikim elanom gule krompir i gnječe ga, pa možda i učitelja prevaziđu. A čujem po Bosni se krompir dobro prodaje pa svi gule, neki gnječe. Ali, šta ćeš tržište je - zaključi on.

Ne bih da se petljam, kakav neobičan i svrsishodan način kanalisanja emocija. A tih teških u Bosni nikada nije falilo, kao ni krompira. Da ne zaboravim: Kromipr prvo strastveno oguliti, potom ga oprati i skuhati, a onda ga temeljito izgnječiti. Kao dodatni efekat može se koristiti crvena paprika ili kečap. Prijatno.
 

- Pametan si, mudar, nadahnut , osjećajan, onako si ljudski  - kaže meni moj poznanik na tribinama jednog fudbalskog kluba.  Ima veliki stomak i malu pivu u ruci, bezbroj dilema i nedosanjane snove.
- Što me bolan pred cijelim stadionom dovodiš u neugodnu situaciju. Ljudi će baš misliti da sam takav - branim se ja, nespretno, nesmotreno, slabašno.
- Jesi, jesi...Znam te ja. Pa godinama gledamo utakmice, skupa, na istoj tribini. No, da ne dužim. Pomozi mi nešto - reče on.
Prepadoh se. Pomislim sad će tražiti pozajmicu od 10.000 KM(dao bih al' me stid reći da nemam), ili da Boga  skrušeno molim kako bi naš tim napokon pobjedio. Ili da mu razjasnim komplikovanu trenutnu geostratešku politiku, ili ne daj Bože namjere globalista, ili otklonim dilemu da li Titanijum može oksidirati, ili da mu direktno kažem koji je najveći svjetski diktator, te jesu li piramide u Viskom sušta istina ili fikcija...
- Šta da ti pomognem - upitah bojažljivo.
- Reci mi koji je najbolji recept da se bude ljigav. Ono da te ljudi smisliti ne mogu - upita iznenada.
- Aiiii...Šta će ti to? Zar nije bolje da me pitaš kako postati dobar. A nije valjda da sam ja takav pa tražiš od mene savjet- snalazim se kako umijem i znam.
- Ma nisi takav. No gledam one političare, intelektualce na televiziji(bolje da ih uživo ne sretnem), ljigavi da te Bog sačuva. Ali, kad malo pređeš preko te njihove ljigavosti, vidiš da imaju: kuću ovdje, kuću onde, vilu ovdje vilu onde, auto ovako, auto onako. Pa, mislim i ja bih ako može- kaže moj drug sada sa istim stomakom i većom pivom.
- A ponos, poštenje, moral?- pitam ja.
- Pusti to. Sa mnom išao jedan brko u srednju i vazda je govorio: sve je relativno - zakljući poznanik.

Ne bih da se petljam, bio je brko u pravu ali ljigavost je čini mi se konstanta.