Ne bih da se petljam

Dodji, vidi, idi... U meni se bore idiot i genije, bojim se da će pametniji popustiti!

01.11.2007.

Refleksna tranzicija

- Lutao sam ulicama, bespućima, pijacama, bazarima, krčmama, ... i stresoh se kada se teška ruka, kao misao, spusti na moje rame. Slike  strašne mi proletiše mozgom. A on samo pita li pita i konstatira: možda hoće da te tuku? možda te je pogodio metak? Ili te žene vuku?Ili policija hapsi?Jesi se zamjerio kome?...Odzvanjaju riječi mojom lobanjom. Eh, što ti je instikt i borba za opstanak. U dijeliću sekunde ruke stavim na lice da kakva šaka ne bi sterfila nos. I pognuh se ko nana kada traži ključ. Istovremeno sam gledao ima li kakve prljavštine, pljuvačke ili žvake dole na asfaltu, a tek kupio nove pantolone i bilo bi ih jazuk upropastiti...Kad je skeniranje završeno zalegnem, baš kao da granatiraju Sarajevo...A lupa u grudima, što bi ona pjesma rekla: trese, lupa, udara... I možeš misliti moj prijatelju kada sam završio svu ceremoniju i ritual spašavanja žive glave, osjetih se ko popišan...Niti je rat, niti sam s kim u zavadi, a smak svijeta vjerovatno bi bio strašniji...Tek tada shvatih koja sam ja budala...Okrenem glavu pogledam prema nebu, a ono Tarik, moj školski drug. Jest da je poput grizlija i da mu je ruka teška ko macola, ali vala me i nije toliko lupio da nosom trljam asfalt...On u čudu, kao da se pita: Zulfo šta ti bi, ja samo da te pozdravim. Ali nereče ništa, a ja sve čitam s lica. Eto ti moj prijatelju, Zulfo ti je puko, prava budala. Nisam normalan, je li tako?- pita me Zulfo, moj najbolji jaran iz jaslica, čija je biografija u mojoj memoriji popunjena samo sa jednom riječju-Zulfo.
A, ja fin, i kulturan što bi ono rekli pametni ljudi, i još saosjećajan pa ne bih da vrijeđam nečiji ego, ponos...razmišljam i blentavo odgovorim:
- Ma jok moj Zulfo, nisi ti puko sve je to normalno. Pa znaš kada je Milić Vukašinović jednom davno rek'o: Izlazim ja normalno iz kafane, kad mi neki kreten stade na preste od ruke...Tranzicija nas jebe moj Zulfo, tranzicija...- rekoh ja glasno.
- Eh, da je samo tranzicija to bi bilo vođenje ljubavi...Ali jebe nas štošta pa se zove perverzija - ničim izazvan pridruži se razgovoru jedan penzioner prolaznik s izgledom Karla Marxa ili Fridriha Enegelsa, nisam siguran, dok je kao u kladioničarski listić gledao penzionerski ček...
Ne bih da se petljam, može biti da je penzioner i u pravu.    

06.08.2007.

Ja sam samo slušač

Ja sam slušač...I znam to...Vizualiziram ono što čujem...Prepričavam...I šutim...
- Pokrenulo je moje misli. I ubilo egoistu u meni. Lako, tiho, bešćutno...Kakva smrt za egoistu, pout pjesme vjetra u krošnji. A onda se svijet, kao cvijet, otvorio. Oh, kako je počeo mirisati. Svijet u kojem se čuje žubor izvora, praizvora, i ćuti miris prostranstva i bespuća, što se otvorenih očiju sanja...Kakva se čuda znaju desiti. Tek tad sam shvatio šta znači biti.
Vezao sam konopce, čvrsto ih vezao, misleći čvorovi su tu od ljubavi, čistoće...Mislio sam da će svjetlo sjati i vido ga spavao u njemu.
Oni su došli bez najave. Dok sam čistio svoju misao. Obavijeni tamnim oblacima umjesto plašta, dojahali su. Ispod njihovih konja frcale su munje,a prostor su razbijali bučni gromovi. U rukama su im bljeskali mačevi.
Počela je bitka. Žestoka, surova,strašna, bezdušna, neumorna...Moji konopci su počeli da prskaju kao ledenice od zemlju...Moja snaga se urušavala. Uzimao sam dah, tražio izlaz, misleći da ću uspjeti sve više sam se obavijao tamnim oblacima... da sam pogledao u svoj pogled, prepoznao bih to. Ipak, borio sam se kao nikada do tada. I taman kada sam pomislio evo sad sam jedan od njih, iako to nikako nisam želio, sjevnulo je svjetlo. Nestali su konjanici, ja sam ležao ranjen...Iscrpljen, ostavljen, potpuno sam, i sretan, poput pobjednika. Liječio sam rane i gledao u svijetlost, i znao da je u njoj moć i zaštita. I nadao se istom. Polako sam vezao posječene konce. Čvrsto plašeći se ponovnog napada. Iscrpljen gazio sam zelene livade, smijao se, tražio ono što je iz mene izviralo i iskalo da imam. Mislio sam da je sreća u onome što traži srce i duša, ali to je bila prevara. Strast je pokrila sve, pa i srce i dušu, a ja sam se zavaravao. Mislio sam oblaci su bijeli, to je čisto i  letio po njima, misleći o bezgrješnosti...
U tom zanosu... Nisam vidio da se jedan konjanik, onaj najvećii najžešći vratio, ali se preodjenuo u bijelo...Zavaravao me svojim lijepim pičama, objašnjavao i uvjeravao kako su prave stvari one koje strast želi. Jer su iskrene, jer su jake, jer su bolne. Govorio mi je šta je lijepo, ako nema ružnog, šta je zdravo ako nema bolesnog, uvjeravao me i kradomice odvezivao čvorove mojih konopaca koje sam krvavim rukama vezao nakon što su me tamni konjanici umalo uvukli u vrtlog...Nisam primjetio bio sam slijep i zaluđen...
Sada sam samo bezizražajna lutka koja visi na jednom koncu. Otišao je konjanik i ostavio me takvog. Otišla je strast, s nadom da će se vratiti...I još čujem kako me dozivaju da im se pridružim...Ali ja sam slab, preslab i za strast, baš kao što sam slab da ojačam ovaj konac na kojem visim, baš kao što sam slab da povežem ono što je pokidano, baš kao što sam slab da se smijem ili da plačem, baš kao što sam slab da gledam u svijetlost...Ali, se odupirem njihovom pozivu. A sve živi i odmiče, kreće se...Ja se samo sjećam ubistva egoiste, i žubora izvora, i mirisa bespuća...Nisam se predao, ali se ne borim... Nisam se predao, ali se i ne nadam...Nisam se predao, ali i ne želim...Nisam se predao...

Eto, ja sam slušač... I zna to...Vizualiziram ono što čujem...Prepričava...I šutim...I ne bih da se petljam...         

30.07.2007.

Tigrova

- Prodajem mast! - ide ulični trgovac kroz jednu sarajevsku mahalu i uzvikuje. Dobra mu reklama, pa domaćice izašle pred vrata da vide o čemu je riječ. On nastavlja s reklamiranjem.
- Prooodajem mast! Tigrovu mast. Liječi reumu, glavobolju...
Gleda ga jedna nana pomalo radoznalo, pomalo rasijano. On vidi kupca u njoj.
- Evo nano mast za glavu.
A nana će  smireno i odmjereno.
- Kupila bih ja sine i namazala glavu, kad bi znala gdje mi je.
 

30.07.2007.

Mornar

Gledam i nikoga ne vidim na horizontu. Ni sjene. Samo tanku jedva vidljivu liniju. A uvjeravju me kako ispred mene hode ljudi, pričaju, vesele se, smiju se, tužni su, nesretni, depresivni,...Slušam, a tišina svira, melodije dalekih obala...A tamo koraci meni znani, mekani kao pamuk, gaze pijesak, vruć od sunca, od vremena, od koraka...A tamo lice, lijepo, s osmijehom ruže, procavale i crvene,...A tamo kosa crna i duga i  u njoj miris mora i sjećanja...Eh, sretni li su ti koraci, to lice, ta kosa, i ruke nježne poput paukove mreže, i duša puna radoznalosti, strasti i izazova ... Zarobile su te misli , moje utihnute osjećaje, moj ritam srca, pa eto vidim i krv kako mi struji kroz vene...Doziva me ta daljina, vuće me sebi, zovu me palme da gledam iz njihove perspektive, da prepoznajem, da se nasmijem, i kažem glasno: hej gdje si ti, hoćemo li o nečemu globalnom,,, Ali, moji horizonsti su samo tanka crta, moja muzika je virtuoznost tišine, moj smiraj u  crti  noći i zore i dana i sumraka, u veličini Mudrosti...Moji snovi su u lađi koja jezdi u brodu želje, nebom i vodom, i koja je u tajnoj i stalnoj potrazi, za mjestom gdje će san postati java, gdje će sve biti stvarno i iskreno, tamo gdje ožiljci nestaju i ne javljaju se novi ubodi... Tamo sam ja, ja moreplovac, koji plovi morima bespuća, nemira, straha i želja... Moj glas se razljeva tim bespućem i mogu ga čuti svi, ali prepoznati samo posebni,... Ali, moj stav je jasan; nema vjere bez ljubavi, niti ljubavi izvan vjere...Znam reći će ti sanjaš, ali ja sam sve svoje snove odsanjao, osim jednog...Neko zna zašto sam još budan...
Gledam i nikoga nevidim na horizontu...Tek jednu sjenu, milu sjenu...Ja sam samo putujući mornar...

Ne bih da se petljam, ali ovo je istina koju prenosim. Ne znam zašto. Valjda što je lijepo. 

11.07.2007.

SREBRENICA

O Bože Milostivi...Ti si onaj koji uzima i daje, uzdiže i ponižava, sudi i presuđuje... O Uzvišeni budi milostiv prema onima koji se tebi vraćaju  s ožiljcima ispod vrata, s rupama na čelu i grudima, koji su u Srebrenici saznali kakva čovjek zvjer zna da bude...A zvjerima otežaj, onako kako Ti to samo znaš, mudro i pravedno...
Molim te Bože iz svog srca, iz svog bića, podari dženet onima za kojima majke Srebrenice, sestre,  supruge, kćerke i danas proljevaju suze... Njima daj snage da izdrže bol...
Molim te Milostivi, poštedi nas zaborava...
Pokorno  te molim Uzvišeni  

27.06.2007.

Maneken

-Ja sam zbunjen- kaže mi poznanik.
- Ne ti se treseš- kažem ja.
- Nije tačno, već sam zbunjen pa se tresem - on će.
- Treseš se- tvrdoglav sam.
- Više mi ništa nije jasno- kaže on i nastavlja:
- Evo vrelo je vani, topi se asfalt k'o čokolada za kuhanje, a moji drugovi pričaju o ratu. Ko je kriv, šta se moglo uraditi, je li se isplatilo, ...a mene to nekako stegne u grlu...
- I šta je tvoj zaključak, razgovora o tim tamnim vremenima - pitam.
- Da sam zbunjen, da se od zbunjenosti tresem, i plašim se da to nije kakav sindrom, ne daj Bože, ono PTSP, gluho bilo. Jer mi sve rat nekako u glavu navraća- gleda me poznanik iskolačenih očiju tražeći podršku u mojoj sljedećoj rečenici.
Ja šutim...a on se sve više trese.
- Kažu juče u Mostaru, bilo i 45 stepeni, niko se nije žalio što vlast ne proglašava elementarnu nepogodu. E, da se to proglasi, ne bi narod na toj vatri radio- pričam ja.
- U pravu si, ja dahnuti nisam mogao. zamalo u bandak juče ne padoh, na sred ulice. Pao bih ja, ali taman kupio nove bijele pantole, i kontam ako padnem uhelaćit ću ih- jada se on.
- Čuj- čudim se ja i dodajem:
- Pa koliko ih plati, pa ti ih žao.
- ma nešto zaradio, ovih dana, a svidjele mi se na prvi pogled, ne mogoh odoliti. Iz ruke dadoh 87 KM. jest mnogo, ali valja ih jednom na meni vidjeti . Osjećam se ko maneken, pa sam sebe nekad uhvatim u mislima, što ne bi i do mora zapu'co. Fin momak, a tamo cura za izabrat - priča on.
- Što jest jest, nekako si mi viši u njima. Bogme ko da su za tebe krojene- rekoh rečenicu koja se da pročitati u bilo kojoj jeftinoj liiteraturi.Onda dodah: 
- Nego, ima li kakva lijepa i zanimljiva za tebe.
- Vala sam našao jednu, baš mi je draga, i stid me reć, čini se da je i volim. Lijepo mi je s njom.
- Baš mi je drago. Nego što ne odete negdje, vidi vruće, a ti imaš i te bijele pantole. Šta ćeš u gradu ako nemaš nekog posla - ja kao dijelim savjete.
- E u pravu si, odoh je zvat da odemo negdje na sladoled- reče čvrsto.
Ode moj poznanik. Meni ostavi PTSP. Ne bih da se petljam, ali neka je bolje nego da ga je ponio sa sobom, da sjedi s njim dok sa curom jede sladoled. 
 

15.06.2007.

Izdajnik

- Zar nije grozno, strašno,  fobično, duševno bolno,...? Već vidim svoje jako stisnute oči i bolnu grimasu na licu, poput maske iz horor filmova. Kako ne volim dodire metala i kostiju, čudan i cijepajući zvuk...Ali ko mene pita? Da se ja pitam ne bi ona mene nikada vidjela, netragom bih nestao, prestao biti ja. Neka me traže, neka se ubiju tražeći me. Tako im treba: Pa oni, samo govore- kakva si ti kukavica, ili, toliki a nemaš ni mrvu hrabrosti...Hej, oni meni da to kažu, liku koji je stao na bedeme obrane grada i države. Za kojeg nijedan orden ne može biti težak, onaj koji je kao partizan sa kino platna, golim prsima jurišao na neprijatelja i ni koljeno mu nije klecnulo, oko trepnulo. Oni da to kažu...Ja nisam hrabar. Ali, brate iskreno da ti kažem, ti ćeš me razumjeti, ima nešto što mi se skupilo u stomaku i teško je, a i ubrzano dišem zbog toga, samo što se ne ugušim. Je li, ti me razumiješ ?
Eto, tako mi govori moj drug histreično i depresivno. On se večeras sprema kod zubara, na popravke i vađenja zuba. natjerala ga okolina na to, ljepša polovina i krezavi osmjeh.
- Razumijem te brate, ali mora se - govorim mu dok jezikom prebiram po svojoj vilici i imam osjećaj da ću kukati kao i i on za nekoliko dana. On šuti i gleda me kao čovjeka koji je izdao najveću stvar na svijetu. A ja već u glavi čujem njegov krik u ordinaciji, nešto slično Tarzanovom prepoznatljivom fazonu. Kako ono ide: aaaaa aaa, aaaaa aaa aaa!!! aaa?  

13.06.2007.

Pucnjava!

- Gadna vremena i ljudi –kaže mi jaran, ili možda drug, ili poznanik…

- Svi mi nešto govore, kao da sam ja kriv što godina ima 365 dana bez prestupa, što se roka u Iraku, što nema regresa, osmijeha, dobre kafe i sladoleda,…Ponekad imam želju da im saspem sve u lice da im kažem: Puca mi u srcu, puca mi pred očima, puca mi patka , puca mi qrac , puca mi ona stvar, puca mi himen ,puca mi u glavi, puca mi tikva, puca mi špica, puca mi prsluk, puca mi kopča od grudnjaka, puca pero esta pagina, puca mi šuplja, puca mi vodenjak, puca mi stalno , puca mi NetBios, puca mi Need For Speed - Underground, puca mi veza na bihnet adsl, a puca mi i danas… Eto, to bih htio da im kažem- završava on.

- Je li ti sada lakše - pitam, a puca mi se za njegov odgovor.

- Kao da jeste- kaže on.

- Je li ti sada jasno što ljudi stalno ratuju- mudrosti li s moje strane- jer im se puca!

Ne bih da se petljam, ali pucanje i nije neko rješenje.  

13.06.2007.

Alergeni

Što sam alergičan na sve te likove koji se keze, smijulje, pametuju, opserviraju, lamentiraju, prodaju jeftine štoseve, grade svoj ego na očigled svekolikog medijskog konzumenta,...? Zaista zašto sam alergičan?(Alergija je prekomjerna reakcija organizma na specifičnu, inače neškodljivu tvar ili više njih, poznatih pod zajedničkim imenom alergeni)...
Eh, ti alergeni...Političari i muzičari, fudbaleri  i novinari, lideri i analitičari, glumci i voditelji, menadžeri i glasnogovornici...
Dajte ljudi recite koji su vaši alergeni--- i ja bih ali ne nbih da se petljam.

13.06.2007.

Bratska

- Ej brate, ti si pametan znam da to znaš- eto tako me često pitaju i susreću, traže savjet, savjest, novce, ovce, vrijeme, breme...
Ja slušam. Pažljivo. Vrlo pažljivo. Manje pažljivo. Pa, ne slušam, jer razmišljam, o sebi u sebi, o  nebu  iznad,  o životu prije smrti, o strašnom iskustvu, ratnom, i onom posle rata.  Sav sam okamnjen, i pogled je prikovan u "brata", i osjećam se tako kao skulptura nekog od grčkih filozofa. I mislim se jesu li i oni bili pametni..., kao ja. Ili sam ja pametan kao oni. A "brat" ili "braća" neposustaju, ne odustaju...
- Ne znam kojim putem da krenem...Tek sada vidim koliko je volim...Ostavila me je bez  svega i ljubavi... Nikako da nađem posao koji mi odgovara...Evo i vidi se koliko me glava boli...Jutros k'o da sam ustao na lijevu...-  niže li se niže...
A ja šutim, mudro šutim...I ne smeta mi...Jer i prije nego što smo sjeli za stol, na livadu, na sećiju, ili nismo sjeli...znao sam šta reći. Kratko i jasno.
- Znaš ako hoćeš da se riješiš tog problema, ne gledaj u mene, niti nekoga drugog. Ti si pravi čovjek da raspetljaš taj čvor, zar o njemu neko nešto više zna nego ti...?- smiren sam, i izgledam mudro...
- Brate, u pravu si sto posto, nemaš pojma koliko si mi pomogao. fakat si pametan- ode sretan, a oko njega energija vidljiva golim okom i sampouzdanje u koraku i pokretu...
Eto, samo malo rame treba poturiti i vratiti vjeru i nadu...Volim ja to, ali ne volim da se petljam.

09.03.2007.

Viktory

Eh ja napisah:

23.01.2007.

Jazavac na sudu, pravda na samrti

I tu opisah kako me jedan jadni direktor tužio sudu. Sada imam šta reći:
Sud u potpunosti odbacuje navode tužitelja
Dobih na sudu...Hvala svima koji su me podržavali...
09.03.2007.

Suza jedne žene

Kakva je to suza? I ovlaš pogledom se vidi da je gorka. Može se i izmjeriti samo  riječima- teška  je  kao  planina.  U toj kapi, u toj suzi čudni pokreti. Film li je? Nije?Vidim malo djete  i njegovu majku. Ona ga nježno ljubi miluje, hrani, presvlači...Ludo, kako slike brzo lete.Eno ga već dobio prvi zub, prvu peticu,prvi put se zaljubio i priča to svojoj majci. Njoj samo što se grudi ne raspadnu kao balon, kao balončić. Hoće, baš hoće da prsnu od ponosa. Eno, ona istim pogledom, istim dodirom, istom nježnošću pazi svoga dvije godine mlađeg sina. Koliko je samo ljubavi u njoj za sinove, pa i za muža, koji je iskreno voli,ponekad možda ne razumije ali voli. Vidim u tom malom suznom svijetu kako je ona sretna i smije se, i veseli se svakoj uspješnoj nakani njene djece, i ko fol se ljuti kada ne urade nešto dobro. Njena ljubav je nebo. Ali, suza je nemirna i tamni! Ne,ne, ne...ne želim gledati. O ne... Njeni sinovi su mrtvi, leže na cvjetnoj livadi, s prestrašenim ukočenim licem. Tako su mladi i nevini... Ispod livade nazire se Srebrenica.
O ti ženo, kako je gorka tvoja suza i kako teško teče. Niko ti juče nije donio cvijet, ti to i ne želiš. Osmi mart je za tebe samo jedan dan više, samo jedna suza više. Ti ne znaš gdje su ti sinovi. Razum govori da su tamo na ljepšem svijetu, srce se nada da će se možda pojaviti tu iza krivine, i nasmijatiti se... O kako te boli ovaj svijet, vidim to u tvojoj suzi, i tragu koji je ostavila na tvom licu. Vidim da ti više nije ništa važno osim onog dana kada ćeš sresti svoju djecu i muža, i prestati slušati one koji hoće tvoju bol da unovče. A ti bi samo da te neko čuje, da čuje tvoj krik, kroz sumorne riječi i lijepa sjećanja. Da pije kahvu s tobom i šuti. Ti vjeruješ u pravdu, apsolutnu pravdu i imaš pravo. I ja vjerujem isto. I poštujem tvoju snagu i teško mi je gledati tvoju suzu. Ali i to je pravda.    

09.03.2007.

Devet mart, dan oslobođenja

Šta je sljedeće? Ne može više ovako... priča mi prijatelj dok zagleda nekakve listiće koji liče na ukradenu svesku Ramzesa II...
-Evo, gledam i još jednnom kažem:Ne može više ovako- drma glavom kao da ga puca struja, ili kao da je ona sprava što razbija asfalt.
-Izvini, ne bih da se petljam, o čemu ti- pitam ulagivački i polako, plašeći se da njegovo drmusanje nebi upalilo detonator. Znam dobro kako to funkcioniše. Evo ovako: Uzmeš bombu u desnu ruku, lijevom povučeš osigurač. I dalje je čvrsto držiš. A onda od sulude pomisli da bi ti možda mogla ekslodirati baš u ruci bacaš je što dalje od sebe. Ruka bez šake i prstiju izgleda grozno.I dok bomba izlijeće iz ruke s nje pada takozvana kašika, koja aktivira detonator. Ne znam kako su ti stručnjaci smislili ali neće odmah detonator uzjariti eksloziv, već tek za četiri pet sekundi. E kada to uradi dolazi do eksplozije a pračad koja se rasture ubijaju na 30 i ranjavaju na 100 metara. U toj procjeni uvijek ima izuzetka. Zato sam ulagivački i polako pitao.
- Pa čitam svoje troškove. One godišnje. Gledaj, tek je počela nova godina, a vidi: Bajram-što za poklone što za pripreme-120 KM. Nova godina 100 KM. Rođendan amidži 50 KM. Tetki 30 KM. Nije da je manje volim ali bješe datum visok. Nekakav Valentino smislio praznik, pa ženi 70 KM. Za dan nezavisnosti s rajom na akšamluk 100 KM. Dođe Osmi mart pljus 120 KM, nešto ženi nešto kolegicama i tetkama...Suma sumarum za tri mjeseca 590 KM...Jebote kako da mi se ne trese glava, čudo pa ne otpadne, a tek godina počela...-vidno razočarana priča moj drug.
- Čuo sam da ima ona nekakva mast za glavu, tigrova, kažu bol nestane ko rukom -opet ja snishodljivo.
- Ne budi dijete šta da namžem kada ne znam ni gdje mi je glava- završi on i zadubi se u Ramzesovu teku...
Mislim ja nije sve u parama, ali kad bolje razmislih, nije vala sve ni u prznicima. Kako su se samo juče trgovci smješkali, tog osmog marta. Bogme se zaradilo...A žene bile sretne , samo jedan dan, jer devetog, to jest danas, ništa nije bilo kao juče...

14.02.2007.

Igraonica

-Čemu učimo mlađe od sebe.  Šta ostvaljamo budućim pokoljenjima. Je li mi ne razumijemo kakav frustracije imamo. Zar moramo sve upropastiti. Znamo li prepoznati loše i dobro. Ili nam je svejedno. Igramo se sa svim? Katastrofa. A djeca gledaju li gledaju - priča mi poznanik Meho Pesimista. 
A ja kažem no koment.

14.02.2007.

Bodlje na nosu

- Trljaju ruke, trljaju - kaže mi drug dok gleda kroz prozorsko staklo u cvijećara u cvijećarnici.
I ja gledam  kroz staklo, ali  ne u cvijećaru, ne u cvjećara već u muškarce što izlaze iz cvijećare. Jedan nosi buket ruža, kao štafetu ponosno. Drugi nosi buket, s neugodom najradije bi ga bacio. Treći nosi samo jednu ružu i stalno se osvrće, četvrti...
- Ko trlja?- i sam sebe iznenadih s pitanjem koje sam izustio.
Gle, onoga kupio saksiju s kaktusom, zape na nešto i kaktus mu se zalijepi zanos. Bolno.
- Pa ovi, što prodaju cvijeće, srcad sa natpisima  I love you, oni što prodaju žesnku šminku i kozmetiku, a Boga mi, i odjevne predemete. A neće ni ugostitelji ostati bez trljanja - priča moj drug.
I love you, kako u suštini lijepa i bitna, a tako stereotipna, neuvjerljiva fraza. 
- A što bi trljali - kažem s upitnikom na kraju.
- Pa, valentinovo. Muški svijet nagrn'o da ljubavi svog života obraduju. Ni sami ne znaju odkud to da oni na ovaj dan idu kupovati. Čuli su ranije za osmi mart, ali ovaj se valentinovo nekako uvuče, u onoj ratnoj frtutmi, i eto postade bitna datum u životu muškarca. A meni je to nametnuto, ko onaj Dejtonski sporazum - kaže prijatelj
Vidi lafa, kupio dva buketa. Aha, mislim, žena i ljubavnica. Muški gadovi, rekle bi žene. Baš su ofirni, rekao bi moj komšija Zulfo.
- Ma znaš šta. Mislim isto da je nametnuto, ali eto nekako sam za verziju da je bolje kupovati cvijeće nego pištolje i metke. Zamisli kada bi svi to radili na svijetu, haaaa - naivno upitam.
- Baš si dijete, 13-godišnjak - reče mi drug i poče priču o politici.
Prepričao bih to, ali koga zanima politika, još nametnuta, pogoto o tome ne treba da pričaju veliki ljudi sa 13 godina. Trinaeska, što bi rekao neko.  
  

13.02.2007.

Odbrana

Brani me ti crnokosa, ti crnooka, ti ženo s mirisom Indije, Andaluzije, ti što u sebi imaš nešto arapskog, ti čiji osmjeh prolama sva vrata, brani me ženo one tanke linije kad se dan i noć smjenjuju. Brani me jer samo ti to znaš, jer samo ti možeš prepoznati, jer samo ti možeš spriječiti ...Brani me pustinjska ružo, jer samo ti možeš taj pijesak pretvoriti u meku i bezbrižnu postelju s koje se gledaju zvijezde očima vjernika baš onakve kave jesu sjajne i nedokučive. Jesam li rekao da sam nešto prepoznao u tebi nešto od toga. Jesam li to rekao ili sam prećutao, kao i uvijek kada treba nešto važno, nešto silno i veliko reći. Brani me ti ženo čija kosa grli planine i razmahuje se kao vjetar da rashladi, i ugodnim učini...Brani me ti ženo...Brani me od mene...Ja sam samo čovjek koji voli koračati po žici, i nikada ne misli da žica može puknuti i da se s nje može skliznuti. Ti znaš šta želim da ti kažem. Brani me moj labude.
Eto, tako priča neko blizak meni. Mnogo bliži nego što ja mislim. Kao da je dio mene. On voli i boji se. Je li voljeti znači bojati se? Ko zna...? Možda on: Dakle šta kažeš ti?
- Brani me od mene...

13.02.2007.

Munje i gromovi

Prvo je sjevnulo! Blještavo i čini se bučno! Zatvorio sam oči. Iako su sklopljenje vidim pečurku nuklerane bombe koja je netom eksplodirala. Osjetim toplinu tog talasa, počnem da se znojim od njega, mučno, da ne može mučnije. Nestade pečurke ali ostaje plamen. Gori vatra, a vatrogasaca nigdje. Prži, ali nema opekotina. Oči hoće ispasti, kao klikeri iz džepa.  A onda munja. Jaka, zaslijepljujuća, gromoglasna...Bolna, ali nigdje opekotina. O Bože, je li ovo ispostavljanje računa za neki grijeh. Spuštam glavu, polako, kao da je ispod mene džehenem, mučan, mrk i podmukao. Kapljica znoja mi klizi niz čelo, spušta se niz lice do vrata. Putuje mojim tijelom, kao super slalomaš. Prati tu kap, misao, pogled sklopljenih očiju i bol. Kap se zaustavila na mom nožnom palcu. I pogled. Tu kraj palca je stol. Odskočio je od palca. Kao da je guma. Nije se čulo krckanje kostiju, nožnog palca. Sve je trajalo, tačno 0,75 sekundi. Taman koliko i moj krik razvučen u dugo A i samo s jednim slovom j na kraju. Moj nokat je plav, moj palac je krvav, moj stol je pao na njega, moj glas me o svemu obavijestuio kao sirena na opasnost.
Teško sam spavao tu noć. Tešlo hodam ovih dana. Ali zbog jedne misli koja stalno uranja u crne vlati što na kosu liče i dva duboka jezera što na oči liče, manje boli, manje boli, manje boli...    

06.02.2007.

Ibro u zmajevom gnijezdu

Priča mi drug iz rata svoje dogodovštine. I shvatim da nisam bio tu, prema njegovoj priči, to bi bila najveća komedija. Ali, da sada ne filozofiram. (H)elem, ispričao mi kako je išao za Goražde preko Grepka da švercuje sol. Tamo to u ratu bilo baš skupo. Kila soli-jedna krava. No, ni to nije bitno. Već on čuo za nekog starca  što se Ibro zove, koji je okupljao omladinu i pričao im svoje laži sa smrtnom ozbiljnošću. I on upozna Ibru. I Ibro mu ispriča svoju priču iz Drugog svjetskog rata. Prenosim orginal:
- Stislo na Sutjesci. Obruč, muha izać' ne može. Tito nervozan ne zna šta bi. Valja spašavat vojsku. A u mene ima povjerenja, čudo jedno. I Tito ti meni reče: Ibro, nema nam spasa, osim tebe. Ako je tako druže Tito, samo reci. A on će: Moraš ubiti Hitlera. Šta ću ja nego poslušat. Ne može se Titi reći neću. Provučem se ja nekako pored Švaba, a u to vrijeme Hitler došo u Bosnu i u jednoj šumi im'o bunker. Koordiniro napad i ofanzivu. Pošto sam znao gdje je krenem ja pravo njemu. Hod'o skoro cijeli dan, žuljevi na nogama ko jastuci. Tako umoran dođem do Hitlerovog bunkera. Zaustavi me stražar i pita: Kamo. Rekoh: Kod Hitlera. A on će: Ko si? A ja: Samo ti reci došo Ibro. Eto ti njega za minut i kaže: Hajde firer te čeka. Ja gore na sprat sjedi Hićo za stolom. Kad me ugleda, baš se obradova. Upitasmo se za zdarvlje i familiju. Tek će onda on: Ibro koja je tebe nevolja dovela do mene. A ja mu kažem: Adolfe, grdna je nevolja. Nimalo nije dobro. On pita: Šta je reci! Ja: Ma neću da te lažem, znaš da ja to ne znam. Nego Tito me poslo da te ubijem, nema druge. Hitler izdreči oči i vidi da je situacija ozbiljna, pa mi reče: Nemoj Ibro, rahmeta ti dedina. E, kad me tako zakleo nisam imo srca da ga ubijem.
Eto tako Ibro zbori. Ko hoće da vjeruje neka vjeruje, ko neće ne mora.      

06.02.2007.

Moj golube...

- Stvarno me zanima kako će se nogomet ili fudbal razvijati u budućnosti - pita se poznanik dok sjedimo na klupi i hranimo mršave golubove integralnim hljebom, onim od kojeg se ne deblja, i koji je kažu stručnjaci, pazi sad, vrlo zdrav.
I meni i poznaniku stalo je do toga da golubovi budu zdravi i da ne budu debeeli. Da se udebljaju ima li bi problema sa letom, uzlijetanjem i ateriranjem, a ko zna možda bi ih i penzioneri mjerkali drugačije. Možda bi ih tako ugojene vidjeli u supici ili na pečenom krompiru. Zašto se zgražate? pa pitajete svog komšiju, penzionera, kada je posljednji put vidio cijelo pile u svojoj tepsiji. I tako ja i poznanik brinemo o golubovima i nogometu ili fudbalu.
- A što te zanima kako će se igra sa 22 lika i jednom kožnom loptom razvijati. U stvari šta se tu ima razvijati - zbunjen sam dok mrvim onaj integralni hljeb. Moram priznati da golubovi nisu presretni ovim našim dijetalnim programom. Ovom light verzijom objedanja. Ali šta je tu je.
- Pa vidi do sada si čitao rezultate tipa Catania- Palermo 1:2, ili Inter- Fiorentina 3:0 ili Chelsea- Wigan 2:1...- kaže on.
- A kako ćemo sada čitati - postavljam logično pitanje.
- Pa recimo Catania- Palermo 1 mrtav:5 povrijeđenih, Inter- Firentina 3 teže:2 lakše povrijeđena, Chelsea- Wigan bez mrtvih i povrijeđenih. Eto tako - zabrinut je moj poznanik.
- Ma, joj - uskliknem i dodam:
- Hajd' hrani golubove i ne idi na utakmice, ne čitaj izvještaje, opusti se- kažem mu ja psihoterapijski dok jednim okom gledam jednog sumnjivog penzionera što kao soko kruži oko klupe i golubova. Je li se to možda sprema za izvještaj?       

05.02.2007.

Ah, te žene

- Ja se osjećam kao dinosaurus, kao posljednji  Mohikanac, kao vrsta pred istrebljenjem...Ukratko osjećam se loše - kaže mi drug dok sjedimo u kafani gledajući u šolje s kafom koja košta jednu KM.
Majka me takvog rodila pa razmišljam o svemu što ne treba. Gledam u šoljicu 30 militara vrele vode, jedna kašika kafe, sedam grama šećera, malo struje potrošene, sedam koraka konobarovih od šanka do stola, pranje šoljice...E, sve je to maraka uz kiseli osmjeh druga konobara. Ali ne bitno, slušam svog sugovornika, pa iako misli lete, pitam:
- A što to?
- Jesam li ja muškarac- pita on.
-Očigledno jesi, gledajući s vana -odgovorim.
- Moj karakter je muški - opravdava on sebe i nastavlja;
- E, tu je problem. Kad sjedim u društvu gdje ima žena, jesam li izustio samo že..., odmah me neka žena napadne tipa: Šta imaš protiv žena, ti bi nas sve u kuhinju, prošlo je vrijeme kada ste vi vodili glavnu riječ, eto vladali ste vijekovima, šta ste donijeli progresivno osim ratova, borbe za vlast i moć,...sada je vrijeme da se stvari promjene, pa nismo mi više samo komadi mesa, objekti, cigle, trake za rađanje...Ja se pokušavam braniti, nisam mislio tako, ali treba se znati ko je ko, jesmo svi smo mi osobe, ali postoji neka razlika, ne mislim ništa ružno, ali nekako muško i žensko...E, tu tek potonem. Pogotovo kada se ljepšoj polovini ljudskog roda pridruže i muškarci otvorenih pogleda... Et, zato se osjećam loše, jer žene sve više uzimaju ono što im je smetalo kod nas...Dominacija, moć, vlast... Šta ti misliš - pita na kraju moj drug, dok ispija 30 mililitara vode, jednu kašiku kafe, sedam grama šećera, malo iskorištene struje, uz sedam konobarovih koraka i malo vode kojom se pere šoljica.
- Šta ja mislim - pitam sebe i pokušavam naći odgovor.
- Pa žene su lijepe, pametne, emancipovane, jednake među nejednakima, ljudi s osjećajima i karakterima raznim,...Bašča je to Božija, i apokalipsa ili Sudnji dan je u to uračunat. U stvari, iskreno da ti kažem... Ljudi sve više pričaju, lamentiraju, šupljiraju, za svaku i najobičniju pojavu, otvore se filozofske rasprave, društvene sesije, pa i izučavaju se takve stvari... Baš me briga što se ti loše osjećaš - kažem ja i iznenada se dobro osjetih...


Noviji postovi | Stariji postovi

Ne bih da se petljam
<< 12/2007 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

MOJI LINKOVI

AKO NECETE DA SE PETLJATE:
etabager@hotmail.com




Mudrost dana:
Penzioneri su kao lavovi, svakog dana rikne jedan!

Oglas:

Tražim se!

Poema o majci:
Rodom sam majko iz tvojega kraja
dje pecurke rastu na svakome cosku
dje kokoske nose iskljucivo jaja
naravno sa ljuskom sve u istom trosku.


Ti i ja smo mila majko iz istoga mjesta
nije takav retak slucaj ta pojava cesta.

Rodjen sam popodne kao mala beba
dobio sam cuclu i benkicu novu
svi su dali prjedlog da se zovem Keba
sad me tako i svi drugi zovu

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
63755

Powered by Blogger.ba